Pisma Hilde Dajč

Abstract

Jevrejski logor Zemun (Judenlager Semlin) nalazio se na prostoru današnjeg Starog sajmišta, a u godinama pred Drugi svetski rat, taj prostor je bio prostor Beogradskog sajma, mesto na levoj obali reke Save, ponos Beograda. A onda je došao rat i bodljikave žice su opasale ovaj prostor. Žica je bila granica između dva sveta. U prostoru oivičenom žicom vladalo je beznađe, bol i strah. Sajamske zgrade, nekada ponos Beograda i beograđana pretvorene su u prostor za mučenje, oduzimanje ljudskog dostojanstva za desetine hiljada onih koji su imali usud da deo svog života provedu u ovom prostoru. Jedna od stanovnica ovog prostora bila je i Hilda Dajč koja se dobrovoljno prijavila za odlazak u logor i u svom prvom pismu napisala: “Sutra ujutru polazim u logor. Mene niko neće naterati, ja ne čekam na poziv. Javljam se dobrovoljno da pođem sa prvom grupom koja polazi iz Džordža Vašingtona 23, sutra u 9 sati ujutru. Moji su protivni mojoj odluci, ali ja mislim da ćeš me barem ti razumeti: ima toliko ljudi kojima je potrebna pomoć, da ja moram po nalogu svoje savesti da pređem preko sentimentalnih razloga u vezi sa porodicom i kućom i da se potpuno stavim u službu drugih”. Ovim rečima mlada Hilda je pokazala svoju odgovornost prema zajednici, svoju zrelost. A njena pisma su danas svedočanstvo vremena i života u logoru o kome piše: “Ovde je tako- ne znam kako da ga okarakterišem, jednom reči velika štala za 5 000 i više ljudi, bez zida, bez ograde, sve u istoj odaji. (...) Uzeli su nam sav novac i nakit sem 100 dinara po glavi. (...) Meni ništa više nije odvratno, ni moj prljavi posao. Sve bi se moglo samo kad bi se znalo ono što se ne može saznati - kada će se otvoriti kapije milosti. Kakve li namere imaju sa nama? U stalnoj smo napetosti: hoće li nas streljati, dići u zrak, transportovati u Poljsku? To je sve sporedno! Sadašnjost samo treba preskočiti, nije nimalo prijatna, nimalo.” Ovako je pisala Hilda svojim drugaricama Nadi i Mirjani, a onda je otišla u neki drugi svet.

The Jewish camp Zemun (Judenlager Semlin) was located in today's Old Fairground, and in the years before the Second World War, that area was the area of the Belgrade Fair, a place on the left bank of the Sava River, the pride of Belgrade. And then the war came and barbed wire surrounded this area. The wire was the border between the two worlds. Hopelessness, pain and fear were in the area bordered by wire. The fair buildings, once the pride of Belgrade and the citizens of Belgrade, were turned into a space for torture, the deprivation of human dignity for tens of thousands of those who had the courage to spend part of their lives in this space. One of the residents of this area was Hilda Dajč, who volunteered to go to the camp. Her letters are today a testimony of time and life in the concentration camp.